Dva lica prirode

Ovog kipućeg ljeta, najtoplijeg otkad meteorolozi mjere temperaturu, u Ateni su prvi put zatvorili Akropolu u podne, da im turisti ne padaju u nesvijest. Očito se treba okrenuti od užarenog kamenja drevnih spomenika i pobjeći iz starih i divnih gradova u prirodu, gdje je sjena i žubor vode. Američki pisac Ralph Waldo Emerson objavio je koncem 19. stoljeća svoju prvu knjigu nazvanu jednostavno O prirodi. O prirodi je mala knjiga, ali beskrajno duboka, jer je plod godina promišljanja. „Uvijek ponovno učimo da trajanje i veličina ne predstavljaju ništa za dušu“, kaže Emerson, i nastavlja: „U vječnosti prirode stoljeća se gube kao trenuci. U ogromnosti materije nema velikog i malog. Trava i lišće koji pokrivaju čitavu Zemljinu kuglu, kao i snijeg koji poput kape pokriva Sjeverni pol baš kao i Južni pol, nisu zahtijevali veći napor ili namjeru no što su ih iziskivali otvaranje jednog ljiljanova zvonolikog cvijeta ili klijanje jednog zrna žita. Za zakone prirode vrijeme ne predstavlja ništa. Ocean je velika kap, kap je mali ocean.“

Asher Brown Durand, Catskills, 1859. / Izvor Wikipedia

Ali baš se sada povlači snijeg i sa Sjevernog i s Južnog pola, a trava i lišće suše se pod vrelinom ljeta, možda i plamte u nekom superpožaru – osim ako oganj nisu ugasili ubitačni monsuni, tornada i poplave. Voda, Vatra, Zemlja i Vjetar jači su od nas, što je znao i sveti Franjo u Pjesmi stvorova, iako ih je nazvao našom braćom. Simboliku Franjinih elemenata hrvatska književnica i hermeneutkinja Jadranka Brnčić tumači time da svaki od tih elemenata ima i mračnu stranu, i može nas uništiti – voda potapa, vjetar raznosi, vatra pali, zemlja ne daje plodove, sunce prži. „Franjin himan životu“, nastavlja ona, „proročko je slavljenje intimne budućnosti: zemlja, vatra, voda, zrak simboliziraju tamne energije koje nas nastanjuju te, ukoliko ih pripitomimo poput vuka iz Gub­bija, bivaju preobražene iz neprijateljstva u bratstvo, iz destruktivne u kreativnu zbilju. Onoga tko im se predaje aktivno, kozmički elementi obuhvaćaju svojom stvaralačkom energijom: voda utažuje žeđ i čisti, vjetar blaži, oganj čisti, zemlja uzdržava i hrani, sunce osvjetljuje.“

Upravo tu razornu silu prirode osjećamo ovih dana – Hrvatska pogođena orkanom, milijunski Montevideo bez pitke vode, Kanada u plamenu, poplave u Pakistanu, uragani u New Yorku. To nije priroda kakvu je vidio Emerson: „Priroda nikad nema zlokoban lik. Ni najmudriji čovjek ne može proniknuti u njenu tajnu, ali ni prestati biti radoznao otkrivši svu njezinu savršenost.“ To su misli sina i unuka protestantskog propovjednika, koji je i sam propovijedao u mladosti, tako da nije čudo da mu promišljanja odišu idejom da je priroda oličenje svojega Stvoritelja te da se boravkom u prirodi njemu približavamo: „Ljubitelj prirode je onaj čija su unutrašnja i vanjska osjetila u potpunom međusobnom skladu; onaj koji je zadržao dječji duh čak i kad je u punoj zrelosti. Njegova veza s nebom i zemljom postaje dio njegove svakodnevne hrane. U prisutnosti prirode, iskrena radost prožima čovjeka, usprkos svim njegovim životnim nedaćama i tugama. Priroda mu govori – ti si moje stvorenje i unatoč svim tvojim nevažnim tegobama, pronađi svoj spokoj u meni.“

Da, taj nam spokoj treba. Možda ga još nađemo negdje uz bistru vodu, netaknutu zemlju, umilnu vatru, blagi vjetar i čisti zrak. Ali zrak iznad svega! Zaboravu zraka posvetila je čitavu knjigu belgijska postmodernistička teoretičarka Luce Irigaray, Zaborav zraka Martina Heideggera. Zrak je, kaže ona, jedini medij u kojemu čovjek može opstati; zrak nam propušta i prenosi svjetlost, glas i tišinu; ne primjećujemo ga jer je stalno dostupan i nazočan. Budući da je zrak postojao prije svih tvari što grade život, Luce Irigaray ga je postavila nasuprot Logosu. Dok je Logos stvorio svijet prema svojoj slici, da bude logičan i čvrst, zrak izmiče razumu. On je nevidljiv, a sveprisutan; daje život, a ne primjećujemo ga; zrak podrazumijeva bivanje, stapanje, izmicanje, neomeđivost, protočnost – pa stoga nije čudno da je baš zrak, to jest dah, oličenje Duha koji puše kamo god želi, kako stoji u Evanđelju.

U prirodu je Emerson odlazio da bi našao sebe, ali i da bi našao Boga: „Ljepota je znak kojim Bog obilježava vrlinu. Svako prirodno djelo oblik je milosti. Pjesnik, slikar, kipar, glazbenik, arhitekt, svi oni pokušavaju zgusnuti ljepotu svijeta u jednu točku, i svaki od njih u svojim djelima pokušava zadovoljiti ljubav prema ljepoti koja ga potiče na stvaranje… Tako priroda djeluje kroz umjetnost pomoću volje čovjeka ispunjenog ljepotom njezinih iskonskih djela. Prema tome, svijet postoji kako bi duša zadovoljila žudnju za ljepotom…“ Zemlja je ono od čega smo, od nje smo nastali i u nju ćemo se vratiti, ona će se na koncu vremena zaklopiti poput knjige. Voda je velika i trajna biblijska tema: vode su prisutne u Stvaranju, vode su optjecale Eden, Bog je izbavio Nou od voda Potopa, Izabrani narod prešao je vode Crvenog mora i Jordana na putu u Obećanu zemlju, voda krštenja čini nas članovima Crkve i pere grijehe. Sunce i svjetlost, kako kaže Jadranka Brnčić, temeljni su simboli srednjovjekovne mistike, povezani s onim što je napisano u 1. Ivanovoj poslanici: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima.“ Ali najvažnije je da ne zaboravimo zrak! Zaborav zraka je zaborav Duha.